Badnjak na Vilinskim kukovima

Badnjaci djetinjstva bili su tajanstveni. Ponekad bi se dogodili usred tjedna pa smo sa zadnjeg sata preskačući stube trčali kući. Bio je to zapravo uvijek isti igrokaz kojem je svaki puta polazilo za rukom stvoriti čaroliju. U dnevni boravak smjeli smo uči tek kada bi se začulo zvono. Kao vrlo malu me mučila nelogičnost. Nije mi bilo jasno kako mali Isus stigne protresti zvonce, a u drugoj sekundi već smanjen ukipljeno leži u jaslama ispod bora. Zaključila sam kako vjerojatno ima dogovor s Gabrijelom koji je kao anđeo fleksibilniji pa samo otprhne s bora, pozvoni i vrati se. Nije nam se sviđalo povjerovati da je tata zapravo bio taj zvonar. Nakon toga bi pjevali, neki profesionalno, drugi falš. U pubertetu bih pjevni dio natmureno ignorirala iako se sve u meni borilo. Držali smo prskalice, gledali kompleksne jaslice i svježe okićen bor. Vuki, kasnije i Cuki, se između nas glasno odobravajući meškoljio na leđima. Sada je Badnjak eksplodirao, podmetnuli su nam njegovog raskalašenog brata blizanca. Sve je bilo već tjednima vani, na ulicama, treštalo je i prisiljavalo na slavlje. Moralo se htjeti, a više se nije znalo što se želi. Trebalo je to stanje presjeći nečim do čega ne dopire sajamski šušur.

Rano jutro, dan uoči Badnjaka, bilo je ljepljivo i toplo. Prije svitanja Zagreb je izgledao izmučeno, napaćen dosadnom hunjavicom. Grupice su teturale iz klubova. Dečki su jeli hamburgere koji se nisu dugo zadržavali u probavnom traktu, a cure nehajno prelazile cestu u previsokim petama. Pri ukrcaju šestoro planinara sa stvarima, auto je djelovao kao da igra partiju Tetrisa na nekom vrlo kompliciranom nivou. Autocesta u smjeru juga je bila prazna. Neki od nas su drijemali. Nakon Bosiljeva je krajobraz počeo poprimati konkretnije konture. Velebit se pojavio u zoru. Kada bih se vozila uz njegovu impozantnu stražnju stranu uvijek sam, na mikroskopskoj razini, zamišljala dijelove njegovog hrpta koje sam poznavala, konfiguraciju tla, mirise. Doživljaji su bili razlomljeni ali duboko utisnuti, neki od njih su bili toliko intenzivni da ih nisam niti izvlačila na površinu kako se ne bi ofucali. Upamtila sam pogled sa Svetog brda prema jugoistočnim, završnim kralješcima hrpta, izgledali su odmetnički i kroz vrućinu tog već davnog ljetnog dana podsjećali na leđa iguane. Upravo oni su nam sada bili odredište.

Sv. Rok je po običaju otvorio vrata paralelne stvarnosti koja je bila šira i toplija od one kontinentalne u kojoj smo inače sudjelovali. Velebit je s ove strane bio besramno lijep. Raspuhan i prozračan, s bijelim vrhovima i surovim padinama, bez greške je vladao cijelim prizorom. Vijugali smo makadamskom cestom, oštrih i skladnih zavoja. Remek djelo cestovne arhitekture, spojnica kontinentalne i primorske Hrvatske, izgrađeno je prije gotovo dvjesto godina i protezalo se od Obrovca preko Malog Alana do Sv. Roka i Cerja. Auto je cestu pratio pokorno, s puno povjerenja i dozom srama, kao što se prati instruktoricu na prvom satu plesa. Crkvica Sv. Frane, sa svojom kupolom i dva dorska stupa, izgledala je kao maketa neke mnogo veće s relikvijarom i krunidbenim povorkama. Drugim planom su dominirale monolitne formacije Tulovih greda i svojom su divljom ekspresijom iz crkvice nehotice pravile štrebera iz prvog reda. Kod prilaza Tulovim gredama bila je spomen ploča glumcu Pierreu Briceu koji je na ovim prostorima utjelovio ekraniziranog Winnetoua.

Vjetar je fijukao, vidik je bio čist. Naglo smo se našli na usponu između stjenovitih oblika od kojih je svaki nalikovao nečemu. Još uvijek nismo bili zaista ovdje, bar prvih četvrt sata. Korpulentniji dijelovi južnog Velebita bili su s naše lijeve strane, uspinjali smo se sjenovitom stranom, zaklonjeni stjenovitim nizom. Snijeg je u raspuhanim gomilama prekrivao komade tla, u zaustavljenim vrtlozima uokvirivao rubove većeg kamenja. Led je, zaustavljen u procjepima stijena, podsjećao na kipove u malim kapelicama. Ili izvanzemaljce koji ti se pokušavaju obratiti na jeziku koji ne dopire do tebe. Ukipljene duhove prekrivene ledenom plahtom. Izgledalo je kao da je nekom tko je modelirao Velebit ostalo još nešto plastelina pa je odlučio improvizirati; odradio je glavni posao i dao si oduška. Tulove grede ostavljale su dojam goleme slobode koju se pokušavalo okameniti. Na vrhu je pogled bio kristalan. Nekoliko raspršenih oblačaka nalikovalo je na logo tipove, tragovi aviona ukrštavali su se, Novigradsko more se ljeskalo, a Dinara je tamo niže u daljini, stamena i sebi dovoljna, samo postojala.

Na usko smo se spuštali strminom u dolac kojim je išao minski koridor. Snijeg je bio dublji, mjestimice prošaran tragovima šapa i papaka. Stabla su izrastala preko i oko kamenja. Na visoravni se put proširio, a snijeg se raspao u krpice. Stijene i kamenje djelovali su rasuto, no kada se u njih zadubilo dobivao se dojam divlje snage koja ih je razmjestila kao reciklirane komade namještaja u dnevnom boravku. Poprimali su krupnije oblike, svaka je kamena formacija imala svoj karakter i odudarala od susjedne. Bilo je tu svega: golemih kutnjaka, noseva, otvorenih i zatvorenih šaka, uzdignutih srednjih prstiju, mamuta i polarnih medvjeda, jaja i stolaca. Neke se otrgnute gromade moglo poput puzzlea povezivati s rupama u stijenju na uzvisinama iznad njih. Zvuk koji je prethodio razdvajanju zamišljala sam kao pucanje orahove ljuske u mravljim ušima. Neke su stijene imale duboke bore koje je u njima ostavila voda. Brazde su iz daljine izgledale kao tragovi golemih mačjih kandža na kauču.

Većina je rijetkih nastambi ili pastirskih stanova djelovala napušteno. Uz neke su bile obradive površine jedva izborene iz krša. Dan je poprimao bakren sjaj, sunce je završavalo svoju kratku zimsku šetnju. Vilinski kukovi, u blizini kojih smo odlučili spavati, igrali su se s našom percepcijom i prikazivali se čas bližim, čas daljim nego što su bili. Moralni zakon hodanja po sumračnom kršu bio je okrutno jednostavan: promašiš prolazak uz stijenu i gubiš pola sata. Ispod nas je nebo bilo crveno pa ljubičasto. Mjesta uz obalu su svjetlucala. Mještanima smo iz žablje perspektive već bili goli mrak utisnut u tamne obrise vrleti. Iznad nas je bio mladi mjesec i koprena od oblaka. Prošli smo uz Mamet jamu i nadvili se iznad njene šuplje tame. Tišina je bila mukla kao u praznom loncu. Na uzbrdici je noga povremeno ulazila u mirišljavu klekovinu prikrivenu snijegom. Stijene su sada bile ozbiljne. U njima sam prepoznala trenutak u kojem prestaješ biti dio planine i postaješ njezin gost. Nizbrdica je bila stvorena za zaplitanje i obmotana granjem kojeg smo do sada već navikli dodavati i razmicati.

Negdje u vrijeme Dnevnika, došli smo u gnijezdo ispod Vilinskih kukova gdje je bio otvoren pastirski stan. Stražnja stijenka kolibe oslanjala se o brijeg. Zemljani pod je bio neravan, na njemu stol i improvizirane sjedalice. Kroz snop čeone lampe je pretrčao miš, nanerviran našim dolaskom. Metalni krevet, plav na mjestima na kojim ga još nije uzela hrđa, bio je posut trunjem i mišjim izmetom. Drveni krevet na kat, prostran i poprilično čvrst, na sebi je imao davno odložene stvari u vrećama. Na kamenim zidovima bilo je nekoliko nužnih predmeta i improvizirani viseći elementi s posuđem i zaboravljenim stvarima. Otvor na peći nije dobro vukao tako da smo neko vrijeme udisali dim koji je podsjećao na toplinu. Jedna od nas bila je rijetka vrsta planinarke. Udomaćena u pustolovini, pretvarala se u pustolovnu domaćicu. U nekoliko je minuta kolibu dovela u osnovni red i nas upristojila, blago nam izvukavši gradske uši. Zdvojnost zbog stanja konačišta splašnjavala je iz minute u minutu. Na kuhalu su se krčkale kobasice, vino je blago emulziralo u plastici. Bilo je posve izvjesno da će nas u jutro probuditi miris kave.

Razmjestili smo se po krevetima i podu. Svatko je imao svoju putanju sna i svoju partituru zvukova. Čule su se sove, ledeni zrak je strujao kroz krov i zidno kamenje. Činilo mi se kako, nevezano uz stupanj iscrpljenosti, najprije zaspu oni koji su na čisto sa sobom. Valjda zato što nisam bila jedna tih, pridavala sam snu nadnaravnu sposobnost. Vjerovala sam da se ljudi mogu bratimiti snom. Čak i oni usputni spavači koji ti se u autobusu prema Splitu doklate na rame više ne mogu zadržati status stranca. To da uz nekog možeš čvrsto spavati, brzo i duboko utonuti u san, značilo je više od bilo kakvog povjeravanja.

Badnje jutro je bilo jasno, svjetlost se progurala kroz odškrinuta vrata i ogolila kolibu. Trebalo je čestitati nevidljivom domaćinu, preko čijih smo se prljavih šlapa popikavali, na svemu što je napravio, sastavio i donio. Od škarica, očito novijeg datuma, čija je plastična crvena drška blistala u mraku kolibe, do kreveta, kredenca i pluga koji je stajao uz vrt. Bili smo nenajavljeni gosti, oni pred kojima nemarne domaćice inače u zadnji čas guraju nered u ormare i prašnjave mucice pod krevet. Naš domaćin nije niti znao da ima goste.

Izmiljeli smo van i popeli se prema Vilinskim kukovima. Nakon buđenja u planini izgledali smo kao djeca, više-manje ovjenčana godinama ali potpuno ispunjena smislom i stavljena u službu pustolovine. Stijene, kojima je u sinoćnjem mraku nedostajala treća dimenzija, sada su bile monumentalne. U vijencu od kukova vjetar je raspuhivao tišinu. Realno i nadrealno ovdje je bilo čvrsto isprepleteno i nije ostavljalo baš puno prostora za osobne dojmove. Spuštali smo se jednim dijelom jučerašnjeg uspona. Nadomak zaravni s nekoliko očuvanih i prostranih kuća bio je kuk Sandalj koji je podsjećao na glavu plavetnog kita. Kroz kombinaciju ljudskih i prirodnih suhozida došli smo do Mamet jame, golemog velebitskog vrča. Grlo jame bilo je uže od dna. Pogled u otvor dubok oko 200 metara, sinoć zaklonjen mrakom, su donekle zaklanjala stabla i grmovi izrasli uz rub. Svaki je ponor vukao svojom propadajućom silom, tajnovitim mehanizmom usisivača. Strah od pada zapravo je bio strah od nepoznate dubine koja je privlačila kao i sve druge nepoznate i duboke stvari.

Zima je lišavala prirodu boja i stavljala naglasak na oblike. Šetnja njome bila je ponekad kao praćenje linija na vlastitom dlanu. U glavi je bilo kao u raskuženom prostoru nakon što ga napusti razularena gomila. Razmišljalo se samo o trenutnom i najnužnijem. Misli su bile odmah destilirane i uredno skladištene. Vjetar je jenjavao i sunce je sve čvršće grijalo kako smo se primicali Prosenjaku. Visoravan s raštrkanim stijenama je danas izgledala kao lunapark. Razmjestili smo se na nekoliko udaljenih kukova i dovikivali se. Dimenzije prostora i nas u njemu su se relativizirale. Mogli smo biti u isto vrijeme i mravci i divovi. Zrak je bio beskonačan i podsjećao na more. Mogli smo također biti i životinje koje žive uz morsko dno i penju se po grižama.

Bliže podnevu, toplina je ulazila kroz slojeve odjeće i otpuštala tetive, raskuhavala mišiće i popuštala koncentraciju. Spotaknula sam se nekoliko puta, mekano kao raskuhana štrukla. Odjednom smo se našli na makadamu, izlazak iz stjenovite krune jugoistočnog Velebita bio je nagao kao izlazak iz cirkuskog šatora. Samo je jedan paravan dijelio razuzdanu kamenu divljinu od njenog brata, mediteranskog krša. Kada bih pogledala iza sebe, nisam mogla prepoznati svijet u kojem smo proveli tridesetak sati. Bilo je posve jasno da su realan prostor i realno vrijeme, kada ih izložimo pustolovini, podložni temeljitoj eroziji.

Na cesti, uz velike, uglavnom napuštene kuće koje su na par mjesta imale tragove od puškaranja, morala sam se oprostiti od prijatelja. Pustolovno druženje bilo je donekle slično stvaranju predstave ili snimanju filma. Samo što je proces bio obrnut. U pustolovinu ulaziš kao pretpostavka sebe koja se gubi što dublje uranjaš u priču. Postaješ lik i sve ono drugo što misliš da jesi ostaje sporedno. Svaki izlet ima zaplet, vrhunac i kraj, čega ne možeš biti svjestan dok sudjeluješ. Sada sam napuštala do pola odigranu priču, drugi će likovi sljedeća dva dana nastaviti uz kanjon Krupe. Imala sam kompliciranu kombinaciju prijevoza za Zagreb, kakva samo može biti složena u popodnevne sate Badnjaka.

Ispred nas se zaustavio crveni defender s dvoje mladih i Johnnyjem Cashom koji se probijao kroz zvuk motora i ceste. Terenac je počeo presti kada je zajašio na makadam. Ispod Tulovih greda je od jučer poslušno čekao prijateljev auto, iz daljine sličan skarabeju. Njime smo nastavili po makadamu koji je postajao sve krupniji kako smo zalazili u slijepo crijevo koje se spuštalo prema autocesti. Napušteni veliki hotel Marune, po čijem su prostoru navodno sada plazile zmije, bio je savršena kulisa za scene primopredaje i lišavanja u gangsterskim filmovima. Izgrađen uz južni ulaz u tunel Sv. Roka garantirao je diskreciju od pogleda vozača zauzetih ulaskom ili izlaskom iz tunela. Golemom natpisu hotela je nedostajalo slovo T. Raspetljali smo vrata žičane ograde koja je dijelila parking od krša. Dva automobila, s vozačima koji bi mogli proći drugi krug audicije kod Scorsesea, smjestila su se na udaljenom položaju. Na drugom dijelu parkinga već je čekao prijevoz dogovoren pomoću servisa BlaBlaCar. Visok, mlad dečko s cigaretom u jednoj i mobitelom u drugoj ruci je fotografirao nazubljene obrise Tulovih greda. Upoznali smo se i spomenuli kako smo upravo bili "tamo gore". "Fotografiram ovu stijenu jer izgleda kao Gospa," pojasnio je. "Gore svaki kamen na nešto sliči," nadodao je prijatelj koji će se kroz nekoliko časaka u svojem skarabeju vratiti nazad u pustolovinu.

Nakon cijevi Sv. Roka zima je opet djelovala ucviljeno. Jurili smo postojano kroz Liku, a nakon Karlovca letjeli. Vozač je bio kuhar u finom restoranu na moru. Volio je svoj posao. Vraćao se kući za Božić. Pušio je otpuhujući dim kroz bučan prozor dok sam ja jela jabuke i banane. Palo mi je na pamet jedno vrlo davno putovanje do Bologne kada nas je u autu pušilo petoro, a pilo četvero. Činilo mi se da bih sada u tim uvjetima usahnula na tridesetom kilometru.

Na Badnju večer sam ušla u roditeljski dnevni boravak. Nakon zvonca smo pjevali usprkos okrnjenom sastavu i za inat svemu općenito. Jaslice su bile pustolovina za sebe, s pravom mahovinom i pobrašnjenim puteljcima. Ovce su se nadvijale nad jezerca od celofana. Kraj njih je jedan od pastira na ramenima nosio vodu u kablićima. U njega smo sestra i ja u formativnim godinama bile zaljubljene. I sada je bio zgodan s vječnim izgledom Jovanottija. Pastira koji je ljenčario i više djelovao kao pjesnik koji u nadahnuću leži na travi, smo oduvijek zvali Goethe. U štalici je gorjela lampa. Nećak je uporno zahtijevao kravicu "koja puše u malog Isusa". Pas je zbog petardi drhturio u kutu sobe.

Grumen stjenovite avanture Vilinskih kukova bio je čvrsto upakiran duboko u meni.
​
Jelena Lešaja

Cijeli album: photos.app.goo.gl/oeNsOMl2x22Blydg2