UČKA, PRIJATELJICA

22/11/2018

NOĆ

Zadnji od sunca zlatni trak
vrh Učki je okrunil,
dolčići mići gusti mrak
škurinun je napunil.

Pala je noć na kućice,
ke pod Učkun mirno spe,
kroz klanjčići i šumice
proti Učke sada gre.

Drago Gervais

Prvi dio ili O planini koja je imala dva sunca

Svatko od nas zna, pa bio on i najmanji, kako mi ovdje imamo jedno sunce. Ali neki od nas vjeruju kako postoje dva sunca. Minimalno dva. Takve stvari gotovo nikada nikome ne priznaješ i tretiraš ih kao svoju tajnu odnosno privatnu istinu. Percepcija je velika zavodnica i uglavnom je tu samo radi stvaranja čarolije, čarolije koju misao uvijek nanovo nastoji rastrojiti.

Primjerice. Suton jednog apsolutno vrelog sunčanog dana bez i jednog jedinog oblačka ili daška vjetra. Stojite na krmi dužobalnog trajekta „Liburnija“ i isplovljavate iz Riječkog zaljeva. Kasno je ljeto. Lagana slutnja smeđe boje. Rijeka, ta pomalo gruba ljepotica, nalik kakvoj princezi koja svoj stas u prkosu pokriva radničkim odjelom, širi se i penje prema zaleđu. Podsjeća na Palermo, pomalo na Napulj ili pak Baskiju, puna nekog iskrenog otpora, ponosno ruzinava, namjerno žuljevita. Kraj je kolovoza, kada zviježđe Lava već ustukne pred iskonskim redom Djevice, a Kvarner okreće leđa suncu u času isplovljavanja. „Liburnija“ klizi uz padine Učke dok sunce zalazi iza njenog najvišeg vrha, Vojaka. Velika crvena lopta tone glatko, prekrivajući se obrisom planine. Brod nastavlja zaokrećući lagano prema Cresu i Krku.

Preko leđa pogledavam na Učku, prema vrhu iznad kojeg opet visi velika crvena lopta. Okrećem se, motrim i ne vjerujem. Sunce, netom zašlo, opet zalazi. Sunce zalazi dva puta iza Učke. Ili to dva sunca zalaze jedno za drugim. Brod plovi. Ljudi pričaju, čitaju ili traže mjesto na palubi, a sunce mrtvo-hladno zalazi dva puta. Možda su vidjeli onaj prije zalazak pa više ne gledaju oko sebe ili pak gledaju ovaj zalazak jer misle da je taj sada prvi. U svakom slučaju, baš ih briga. Rascjep koji se otvorio između logike i percepcije smije mi se iskreno i široko u lice, a ja nekako ne želim da ovaj bezuman trenutak prestane. U pozadini čujem mirni Heraklitov glas koji iz dubina neprimjereno i dosadno opominje kako su „oči i uši loši svjedoci onima koji imaju barbarske duše“. Zatečena, uživam u barbarskom trenutku obmane, nehotice iščekujući kako će me percepcija zavarati još jednom. No, na žalost, nema trećeg sunca. Dva će biti za sada dosta.
I odonda je Učka postala planina iza koje sunce zalazi dva puta.

Drugi dio ili O lažnom primirju Peruna i Velesa

Zima je ove godine bila neodređena. Kolebala se između jeseni i proljeća, zasjavši možda u dva navrata onim oštrim, kratkim i reskim danima s niskom loptom ružičastog sunca i junačkim stiskom od inja. Ostalo je bilo bljutavo i sivo. Gradskim parkovima su se nehajno prešetavale svrake i vrane. Šumske su životinje bauljale u polusnu ili se pak besano vrtjele u svojim dupljama. Onda je jedva stiglo neko kolebajuće proljeće. Visibabe su krenule skupa s jaglacima pa su se predomislile. Dovoljno da se krtice uskomešaju. Pa su iznova krenuli jaglaci ovaj puta sa šafranima i stali zbog gomile kiše. Par ciklama i onda odjednom daždevnjaci, gliste i krpelji. I na koncu komarci. Prava prevara što se tiče krhkog sklada i ljepote vjesnika proljeća.

Nešto generalno nije štimalo. Stajali smo u zagradama, relativni i prepušteni slučaju. Kao da su se uloge pomiješale, prijelazi i jasne granice iznivelirale, izostalo je krepke prevage u snazi elemenata. Umorna jesen nije se odmorila u zimi, a zima nije žudjela za proljećem. Sve je bilo istovremeno prisutno i odsutno.

Drevna izmjena na prijestolju godine između Peruna i Velesa izostala je. Veles, stari vodeni, volovski bog, što boravi ukopan u zemlju zaboravio je ovladati svojom, zimskom polovicom godine. Perun pak, bog groma, ratničke snake, bog gora, svijetla i visine, zaštitnik ljetne polovice godine, nije se imao više radi čega uhvatiti u koštac sa svojim antipodom. I tako su dvije sile ostale u mlakoj kaši. Možda je upravo to primirje pritiskalo. U jednom tjednu su šiknule magnolije, forzicije i rascvale se trešnje. I onda opet neka bljutava hladnoća. Priroda je bila nervozna, svojeglava i pomalo bezvoljna. Šetati po njoj više nije bilo utješno niti inspirativno. Okrenule su se uloge, pa se činilo kao da priroda šetaču nešto pokušava reći. Unatoč hirovima i neurozama bila je i dalje lijepa čak i kada je neartikulirano gunđala mršteći se. S takvom se ljepoticom isplatilo biti uporan, ne odustajati. Već je bio svibanj, doduše prevrtljiv kao travanj. U sunčanim predasima trave su cvale brzo i naglo, a topole se omacile u par dana. Vrebali smo trenutno dobro raspoloženje krasotice za posjet Planini s dva sunca.

Treći dio ili Domaćica

Učku smo upoznali prije par godina u jednom kratkom, oblačnom i običnom usponu na njen vrh. S Vojaka se tada nije baš ništa vidjelo. Brzo smo se vratili u auto i gotovo je zaboravili. Tijekom godina, iz Primorja sam motrila nebrojene zalaske iza njenog hrpta. I jednom imala čast vidjeti onaj već spomenuti, dvostruki. Drugim riječima, s Učkom sam dijelila usputno, gotovo gradsko poznanstvo. Bez truda i previše interesa. Nešto što inače ide uz macchiato i stane u poruku ili jedno poslijepodne. No, potajno sam joj se divila radi onog trika s duplim suncem. Zbog tog žongliranja s percepcijom dugovale smo jedna drugoj zajednički vikend.

Kroz Vrata Jadrana Kvarner se ljeskao u svibanjskom jutru. Vožnja prema Velim Vratima unatoč gojzericama bila je vrlo mondena. Gotovo azurno-obalna. Šlageri na radiju, od sunca blago zamagljena srebrna plavet, kroz otvoren prozor dopire sol, akacija i tamaris. Marseilles, Saint-Tropez, Cannes, Nica, Monako... iznad Rijeke i Opatije, uz Lovran, Brseč sve do Plomina. U Plominskom kanalu Učka tone u more. Za nas je obrnuto: Učka će upravo tamo izroniti.

Uspon je kao svaki koji se penje od nule pomalo nedobrodošao. Pogotovo kada je dan ovako besprijekoran. Čini ti se kako bi prirodnije bilo ostati negdje uz obalu. Tada bi pak sigurno gledali planinu i mislili kako smo bili glupi što nismo iskoristili ovakav dan. Staza se pravilno diže uz kralješke, jedne vrlo elegantne i jednostavne kralježnice, s trticom uronjenom u Plomin, prema Sisolu (835m), s laganim padom preko Šikovca (780m), podižući se do Kamenjaka (827m) prema Brgudu (908m) i završavajući vratnim kralješcima na najvišem vrhu, Vojaku, koji se pak na damski način opire točnoj izmjeri pa ponekad doseže 1396, a ponekad 1401m. Zapadna strana njenog skladnog hrpta smatra se Istrom, odnosno Bijelom, kraškom Istrom, dok istočna pripada Liburniji. Učka ne nudi određena mjesta s kojih puca pogled. Ona cijela jest vidikovac. Istra s poljima nalik na uzorke parketa ili pruge u bajaderi, Rijeka, zaleđe, Primorje, Velebit, Krk, Cres, Lošinj. Tek mjestimice panorama pada s 360 na 180 stupnjeva.

Učka skitače nekako vrlo brzo prihvaća. Uspinje nas samorazumljivo na svoja leđa i već nakon parsto metara dio ste iste priče. Svibanjsko sunce je mlado i snažno gricka za ruke i vrat. Prelazak hrptom u ovo je doba godine poput jednodnevnog intenzivnog tečaja iz botanike. Isprva se čudimo svakom maku. Trgamo i nezasitno njušimo kadulju. Lavanda je još malena. Smilje i vrijesak proživljavaju svoj pubertet. Ne mirišu onako ozbiljno, još prebiru svojom oktavom u traganju za glavnom notom. Na dnu padina stričci su visoki kao stalci za mikrofone pink glava. Izgovoren, Učkin biljni pokrov zvuči kao da prvašiće špota dobronamjerna stara učiteljica: zanovjet, zlatoglavica, gromotulja, žuška, repušac, koromač, kukavičica, bršaka pa onda vratiželja, zečići i zečina i mačić, a i medić, zvončići, nakon njih kukavčica pa ostrugica, kaćun i mali slak. Planina neumorno slaže svoju ikebanu, preferirajući kombinaciju žute i ljubičaste ili pak ružičaste.

Osamstotinjak metara iznad Brseča, rodnog mjesta Eugena Kumičića, nadomak Sisolu, cvatu stasiti ljubičasti irisi. Iris ili Irida glasnica bogova, dugom premošćuje put od neba do zemlje. Cvijet izrasta tamo gdje ona dotakne tlo. Drugo ime za iris je perunika. Perunika pak izrasta tamo gdje gromovnik Perun munjom pogodi zemlju. Ne kao kletva već kao zaštita.

Učka je danas bez hira. Ne dvoumi se oko godišnjeg doba. Zrelo je proljeće bez greške. Nakon nekog vremena prestaneš se stidjeti što te domaćica toliko časti. Velikodušnost je način na koji ona jednostavno jest. Takve su prave prijateljice.

Četvrti dio ili Skitnice

Hodati sat vremena ili dva sata razlika je. Hodati pet ili šest sati više baš i nije. Deset sati na hrptu Učke ne znači ništa. Vrijeme se odlijepilo od satničarskog poimanja. Ura je nešto daleko što se u gradovima vrti u krug, sada za nas neupotrebljivo poput fena ili daljinskog aparata. Ruksak je odavno srastao s leđima. Štapovi su nam dodatno izrasla ticala. Dvije trećine Učke utisnulo se u nas. U gojzericama su alpski proplanci, greben, šumarci i makadam s balegom. Čak je i blaga žeđ koju osjećamo nešto što nas povezuje, uklapa se u sliku krša. Nakon tvrdoglavih kriza, tijelo je cijelo izašlo iz zagrada unutar kojih se štitilo. Prestalo je procjenjivati, prepustilo se. Sunce je prešlo hrbat i silazi prema Istri, ubrzo će proviriti ispod ruba šilterice. Nešto dalje i više prema moru je gromovnikov vrh odnosno Perun. Povjetarac povija sunovrate na putu prema prostranom Brgudu. Sunovrati koji inače rese okućnice oko Trešnjevačkog placa svisnuli bi od čežnje da znaju kakvu slobodu uživaju njihovi rođaci 900 metara iznad Rivijere.

Ovdje nema ničega drugog, samo Učka i mi. Širina predvečerja. Veliki mir neba, mora i zemlje. I neki smijeh koji naprosto navire iz sklada.

Na putu prema selu Mala Učka, sa zapadne padine, zrak je vunen, mliječan i travnat. Stado ovaca sprema se u tor. Biti životom vezan uz planinu drugačije je nego skitati njome. Svjesni smo toga. Nužda i ljubav dva su suprotna pola. Iako vrlo prevrtljiva. Što je za jedne hrabro, za ove druge je bezglavo i obrnuto. Ali na kraju ipak marimo za iste stvari. U selu pijemo i hvalimo vodu kao da sutra neće svanuti. U međuvremenu shvaćam kako sam potpuno zaboravila na zalazak sunca.

Peti dio ili Gazdarica

Mjesec pravi sjene, posve jasno ocrtava konture borova. Rijeka, otoci i Primorje, motreni iz ptičje perspektive noći, izlog su draguljarnice i pripadaju nekoj posve drugačijoj priči. Ulazimo u tamnu vlagu šume prema prijevoju Poklon. Tamo nas čekaju kreveti. Tonući u san razmišljam kako je horizontalni položaj pravi luksuz.

U jutro Učka na najvišem vrhu, Vojaku, pokazuje svoje drugo lice. Ako je sve do sinoć bila naša pitoma i brižna domaćica, danas je gazdarica. Veleposjednica. Prava Perunova družica. Oblaci joj jure hrptom i naizmjenično otkrivaju i pokrivaju vrhove kojima smo jučer prošli. More je krmeljavo utonulo u nedjeljnu tromost. S druge strane Istra pod oblacima pokazuje malo ovu njivu, malo onaj vinograd, pa par kuća pa onda opet bjelina. Greben kojim se spuštamo nadimlje se od zdušnog vjetra, čini se da je baš on svojoj gazdarici najviše prirastao srcu.

Kroz tišinu bukve i hrasta, silazimo prema kestenima. Sela na putu za Lovran mogla bi isto tako biti negdje u Toskani ili Provansi. S malim vinogradima i voćnjacima u koje još uvijek netko iz želje zalazi, sa sobama gdje bi se moglo uranjati u drijem ljetnih poslijepodneva, s hladovinom u dvorištu gdje uvijek neki nujni susjed prečesto dolazi na vino. Bez problema bi se to sve dalo proživjeti.

Putem nam se priključuju psi i prate nas sve do obalnog kafića. Jedan od avlijanera čak ostaje na piću. Čudno je biti dolje. Do obale dopiru psovke windsurfera koji se bori s južinastim valovima. Pamučni i pastelni turisti izlaze iz brodića. Domaći, siti od ručka šetkaju Lungomarem. Sladoled mi kapa niz ruku. Učka nam je iza leđa. Osjećam se pomalo blesavo. Kao kada se u vrtiću potpuno očaraš s prijateljicom iz starije grupe pa ti bude neugodno ako te ona uhvati kako pričaš na glas s komadom plastelina.

Jelena Lešaja