KVARNER

​„Osim ljubavi, vjerojatno ništa tako ne povezuje najrazličitije ljude kao uživanje u lijepom vidiku.“
Kenneth Clark


Dalmacija je svojeglava. Žestoka u mirisima, razbacana u zalascima. Sigurna u sebe, neumoljiva, njena ljepota ne treba nekog tko će ju prepoznati. Svaki kavalir koji joj se pokuša približiti ispada smiješan. Ne traži partnera, niti publiku. Spava do kada joj se spava, ljuti se kada joj nije po volji. Nehajno je bogata, nehajno škrta. Kvarner je drugačiji. Ne samo zbog toga što je muškog roda. Ali i zbog toga. Prije nego što postane lijep mora postati snalažljiv. Zna da je Dalmaciju zabranjeno kopirati. Njenoj stasitosti prepušta žestoko plavu, ludo crvenu, žarko žutu boju i na svom oštrom licu poigrava se pastelnim tonovima. („Samo pravi muškarci ponosno nose ružičastu i bebi-plavu“, dobacila mu je jednom preko Paga.) Zabavlja ga autoritet njenog spektakla. Voli blizinu njenih hirova ali za družicu radije odabire Istru. S mjerom lijepu, požrtvovnu i marljivu, neopijenu vlastitom ljepotom. Dalmacija ionako ne poznaje ljubomoru, netko tko ima sve ne smije zavidjeti. I sama predobro zna koliko je Istru lakše voljeti. Često joj preko Kvarnera šalje zračne poljupce. Ono što smrtnici nazivaju usamljenošću, Dalmacija naziva slobodom. A što misli o ljubavi? Zna da ljubav nije samo ljubav. Kako bi opstala, ljubav traži odluku. U jednom trenutku voljeti znači odlučiti se. A to ona ne može. Zato radije nastavlja svoju igru, ustrajno rastrošna i beskonačno duboka. Iako to nikada ne spominje, poštuje svog prvog susjeda. Kvarner je svjestan toga, ne traži od nje priznanje. Dovoljno je da im se pogledi susretnu.

*

Kvarnersko primorje ljeti, nevidljivo je. Zastiru ga dekice i parizeri, gliseri koji vuku vrišteće turiste na bananama, loša muzika i obojeni sladoledi, štandovi na kojima se mogu kupiti roze pudle na baterije. Kvarner se za to vrijeme odmara, prečvrstih korijena da bi se uzrujavao. Glavu mu hlade Lika i Velebit, „zemlja vuka i hajduka“ rekao bi Matoš. Nepomično drijema i u sebi skuplja sve buduće bure i juga. Kada nestane ljetnog šušura primaknut ćemo mu se bliže.
Leći ćemo na stijenu. Stijena je nakošena taman toliko da se na njoj ležečki može čitati knjiga, ili jesti breskva, i ta je stijena dio galerije koja se proteže od Selca prema Novom Vinodolskom. Zrak je još uvijek topao, sunce se ujutro penje iza širokog bora koji se izmakao nedavnom požaru. Ne otvaramo knjigu i ne jedemo breskvu, ležimo i slušamo. U stijeni je rupa. I ta rupa diše. Ne diše bajkovito kao školjka, niti bezglavo kao morske orgulje. Diše onako kako dišu more i zrak. Kada se zasitimo slušanja dižemo pogled. Pred nama je Krk. Šilo i Vrbnik. I njegov deblji i goliji, mjesečev kraj. Vrh Obzova nam je s ove strane zaklonjen. Oprezno ulazimo u more. Voda je svježa tako da se moramo glasno prestrašiti. Prvih par zaveslaja ispraćamo slatkim psovkama. Plivamo kao patke ne močeći glave. I onda nam se od srca počinje širiti toplina. Zaranjamo duboko tako da nas zabole čela. Izranjamo. Velebit je čist, vide se Kukovi. Noć će biti bistra, u daljini će crveno svijetliti vjetrenjače na obroncima iznad Senja. Sjedamo na toplu stijenu i sušimo se. Više ne slušamo kako diše jer znamo. Kao što se prestajemo čuditi hrkajućem snu prijatelja.

Put do Novog Vinodolskog je kao maketa pravog puta, litice su strme ali male. I šuma će biti mala jednom kada se obnovi mladicama hrasta. Za sada je samo raspjevana šikara. Na stazi je zmijska košulja. Zašto se baš ovdje presvukla? Uvale, more i kamen Crnčićevih slika vjekovima drže istu pozu. Iz Novog se vraćamo sa stražnje strane, uz bok brdu. U Bribirskoj kotlini obadi se zabijaju u noge. Uspinjemo se do kapelice Sv. Jurja. Kao djeca smo je zvali Kugina kuća, zamišljali je kao mjesto radnje Šenoine stravične poeme. „Zdrava minu Marija, svud je mirna krajina“, još uvijek možemo recitirati. Gledamo iza leđa Bribiru, u brda koja postaju ozbiljnija, prerastaju u planine. Znamo da su tamo negdje Bater i Vagabund ali za sada nastavljamo malim brdovitim grebenom prema Crikvenici. More se ljeska zrelim rujanskim sjajem. U Crikvenici presijecamo vodeni tok Dubračine i hvatamo krivulju sljedećeg brda, pomalo se osjećamo kao da jašemo veliku devu. I ovaj je greben sa svojih tristo metara maketa prave planine. Otvaraju se vidici na Vinodol s jedne strane i Kvarnerski zaljev s druge, Učku i Velebit. Pitamo se postoji li bolji pogled od ovog, širi i obuhvatniji. Ne postoji. Ili? Iza nas i dalje šute ta velika brda, nadvisuju pogled i dijele nas od Risnjaka, Snježnika, Bjelolasice. Ta su brda predvorje Velebita, uvodna napomena velikanu. "Tebi je i Osijek predvorje Velebita", primjećuješ. Spuštamo se u Tribalj. Gazimo po mulju jezera i jedemo sendviče. Sir se rastopio preko krastavaca. Dalje možemo do gradine u Driveniku ili one u Grižanima ali zaspali smo na klupi. Kasno je poslijepodne, vraćamo se Rimskim putem po kotlini, staza je obrasla. U Crikvenici gledamo zalazak. Sunce više nije iza Učke, odšetalo je prema Krku. Velika lopta za sobom ostavlja ružičasto. Velebit iz ljubičaste prelazi u noć. Osim kuća, svijetle i vjetrenjače. I zvijezde. Ježimo se, prehladno je za kratke rukave. Napuštamo Kvarner do proljeća.

*

Uskrs se izmakao kontroli i sliči na letak iz supermarketa. Svečanost ponovnog rađanja čovjeka i buđenja prirode utekla je našem cirkusu glavom bez obzira. Oni koji žele slaviti tiho, na pravi način, ne mogu. Oni koji ne žele slaviti uopće, iziritirani su. Oni koji bi radije razmišljali o nečem drugom, odbolovali nešto svoje, predahnuli, zatečeni su. Ili nam se to tako samo čini, promatrano iz žablje perspektive. Dovoljno je samo jedan krak ispružiti van bučne bare da se shvati kako je sve ono izvan ostalo isto. Bučna bara naša je kreacija. I svemu ovom okolo za nju se fućka. Izvučemo li i drugi krak iz mulja možemo samostalno doskočiti na mladu travu i udahnuti. Zrak je čist i, gle čuda, naša glava još uvijek sjedi na našim ramenima. Imamo i trbuh, poveći doduše ali samo naš. I ruke su nam tu, duge ruke s prstima. I na nogama imamo prste. Divno ih je micati. Ako se dovoljno skoncentriraš možeš osjetiti i mali prst, oba mala prsta, bucmasta s malim noktima. Cijelo nam je tijelo na raspolaganju i već se slabo sjećamo zašto smo u bari od svih položaja odabrali baš osovljeni položaj slova S. Vani je svježe. Pluća nam se rastvaraju, u njima šuška pogužvani novinski papir. Oko nas su jaglaci, visibabe i šafrani. I ciklame. Magnolija nosi paroške. Trava nas škaklja po trbuhu. Oblaci su u tankom sloju rasprostrti nebom. Sljeme je smeđe, vrh mu izlazi iz REM faze. Ogledavamo se. Ima nas više. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7. Ukupno sedam. Neki još na krakovima vuku mulj, otresaju smeće. Zaboravljamo zašto smo izašli. Šareni smo, manje ili više krakati, zaobljeni i špičasti. Ne možemo iznjedriti zaključak zašto baš mi. Izmakli smo se statistici. Što ćemo sada? Smijemo se.

*

Planinariti s ruksakom na leđima zvuči kao tautologija. Kao i jedriti s jedrom. Ali planinariti po principu omnia mea mecum porto nešto je posve drugo. Prije svega moraš se pomiriti s činjenicom da će od sada čitava priroda postati tvoja okućnica. Tek kada prihvatiš širinu te tvrdnje možeš svoju kuću naprtiti na leđa. I opasno se zaljuljati. Osim odjeće, hrane, vode, unutra su i vreća, podložak i šator. I mnoge sitnice za koje tek nakon dva dana shvaćaš koliko su uistinu nepotrebne. Kraj je ožujka, ne baš sunčano subotnje jutro. Teško je onima koji ostaju objasniti kamo idemo. "Kvarnersko zaleđe ali ne prvi red do mora." "Ne onaj red brda kojeg smo jesenas ostavili." "Predvorje Velebita." "Planinsko zaleđe Crikvenice, Novog Vinodolskog i Senja." Pun nas je auto. Upakirani smo u njega kao naše stvari u ruksake. Imamo samo kostur puta kojim želimo proći. Baš ništa ne znamo o tkivu koje će se o njega oviti. Tko će kakvu ulogu zaigrati. Priča se već počela obmotavati ali ne razmišljamo o njoj. Kada se neprestano smiješ nemaš vremena ni za što.

Kod Zlobina, na željezničkoj postaji Plase ostavljamo auto. Narednih 55 kilometra trebat ćemo samo noge. Prelazimo pragove i šine i ulazimo na stazu. Lopatice i ramena opiru se težini ruksaka. Oglušujemo se na jamranje leđa, predobro poznajemo bol početka, otpor prilagodbe. Šibljakom ispadamo na širok put. Kroz procjep vidimo zvonik crkve u Jadranovu. Put prolazi uz malene kućice, nisku travu s razbacanim stijenama. Šafrani se rastvaraju. Vidikovac Mahavica otvara pogled na Bakarski zaljev, Krčki most i Tribaljsko jezero, na tjemena niskih brda čijim smo se patuljastim vidicima divili jesenas. Velebit će od sada stalno biti prisutan, određujući smjer našeg kretanja. Iznad Rijeke zavjese su od kiše, vjetar ih odguruje iza nas. Razgovaramo pa šutimo, razdvajamo se i sustižemo. Misli su još uvijek natrpane ali vrte se u sve sporijoj petlji. Hlade se kako se tijelo zagrijava. Udaljuju se od nas, slične kompliciranim neupotrebljivim predmetima. Staza ulazi u raščupanu šumu, u njoj su stijene obložene mahovinom. Izdužene, prostrte po šumskom tlu nalikuju krokodilima, kornjačama i zmajevima. Tišina ovdje bubri ispod starog lišća. Zrake sunca osvjetljavaju gornje strane golih grančica. Sokovi koji u njima kolaju čine koru srebrnom. Šume bukve i smreke prostiru se prema Burnom bitoraju, Bjelolasici, Samarskim i Bijelim stijenama. Iznutra, iz perspektive tla, šumska prostranstva čine se beskonačnima.

Zagradski vrh izmiče nam kao horizont, kao novčanica okačena o prozirni konac dok nas snima skrivena kamera. Misli su postale tjelesne, razmišljamo kao kvadricepsi, stopala, kralježnica. Zadnji uspon na sebi ima krpice starog snijega. Još par udaha i gore smo. Zagradski vrh nosi naziv po zagradama ali ne onim pravopisnim, po kamenim ogradama planinskih stanova Vinodolaca. S njega se ne pruža pogled nego pogledi. Osim što se pod nama prostire Kvarner, osim što smo već razmaženo navikli vidjeti Učku, Velebit i Gorski Kotar, Zagradski vrh sa svojih 1187 mnm otvara daleku mogućnost Alpa i Dolomita. Nekima od nas, sklonijim čuđenju nego znanju, svaki se oblak čini drugačijim. Atmosferske prilike izmiješane su u nebeskom loncu i s jedne strane iz debelih sivih oblaka lijevaju kišu, dok s druge oblačci bježe ispred vjetra. Negdje nebo nalikuje zimi, negdje proljeću, a prema otocima čak ranoj jeseni.
Bliži se večer i moramo odabrati okućnicu. Strmim kamenjarom spuštamo se u šume Vagabunda. Šest je sati i Koliba je zatvorila vrata za putnike. Bundoš laje s balkona. Raštrkane kuće uglavnom su zaklonjene, izmaknute s ceste i prazne. Na ipsilon raskršću odabiremo lijevi krak, desno su Bater i Bribir. Ulazimo plitko u šumu, nalazimo čistinu, gazimo mladice, svjetlosti je još dovoljno za rastvaranje šatora. Stisnuli smo ih u čvrst polukrug. Kada sve namjestimo, zapalit ćemo vatru.

Zapalili bismo vatru kada bi je imali čime zapaliti. Pretražujemo džepove i pretince, tama uvlači hladnoću u šumu. Šibica i upaljača nemamo. Krećemo u potragu. Ne možeš i ne želiš računati da ćeš naletjeti na pušaća koji šeće šumom. Čekati auto da na Veliku subotu navečer prođe sporednom šumskom cestom beznadno je. Uz svjetlost čeonih lampa, blago i uzaludno pretresamo nečije pusto dvorište. Okrećemo se u smjeru graje rasvijetljene kuće u susjednom šumarku. Začuju se kopita. Zastajemo. Konji u kasu dolaze iz smjera Batera. Deset, dvadeset konja. Oči im mliječno svijetle vračajući odsjaj našim baterijama. Neki od njih suviše su plahi i ustuknu u šumarak. Gasimo lampe i čekamo. Zvijezde su zlatnije i krupnije. U njima nema prašine, čvrsto stoje uglavljene na svodu. Zakonitost šumskih noći za nas je neprozirna. Pristajemo na mogućnost vila, zmajeva, svemiraca. Tražimo put do osvijetljene, glasne kuće. Zakucamo na prozor. Kakve su šanse da nam se sada i ovdje na oknu pojavi lice čovjeka koje znam iz djetinjstva? U romanima, osim onim vrlo lošim, nikakva. U stvarnosti, vrlo velika. Prepoznajemo se, pušta nas u toplu kuhinju, ne mogu nikako prebrojati svu djecu. Toči nam čašicu rakije, jednu pa drugu jer „svijet je mali“. Duboko u meni se raspetljava čvor. Daje nam upaljač, jedini.

Palimo vatru, pečemo kobasice, gledamo čas u oganj, čas u zvijezde i pijuckamo. Sve što se događa curi prebrzo, nestaje. Vrijeme nikada nije idealno zatvoreno kao u pješčanom satu kojeg možeš do mile volje prevrtati. S raspetljanim čvorom u sebi sporija sam od ostalih. Liježem zadnja. Oko mene dišu duše. Jedna se s lakoćom zavezuje u bučnu orkestraciju sna, druga šuti i čeka, treća šuška i nakašljava se. Neki od nas čuju se kao rupa u selačkoj stijeni, drugi su više kao ježevi. Spavamo naizmjence, otvarajući i zatvarajući poklopce, svatko u svom registru.

U jutro na ostatku žeravice palimo vatru. Šatori su nam iznutra vlažni, izvana mrazni. Skupljamo stvari i odlazimo u smjeru Breza, prema Velom Rujniku. Sunce ulazi ispod odjeće, ispod kose, isisava šatorsku vlagu, ispravlja zaležanost. Ruksak se na leđima ustobočio, ne prianja, nego se opire, kao kredenc natrpan escajgom. Ali prioriteti su drugačije posloženi jer padine Velog Rujnika otvaraju krilate vidike. Unatoč kredencu na leđima, lebdimo iznad Kvarnerskog otočja, uz okolne brežuljke i planinske proplanke, Velebitu u susret. Nekima od nas fosili rječito pričaju iz kamenja razasutog livadom. Neki od nas znaju gledati svijet na način na koji on jest. Procesi u prirodi posve su im jasni, podbočeni čvrstim činjenicama. Mi drugi izvodimo romantične i holističke elipse. Neegzaktni, spremni smo pjevati šlampavu serenadu svemu što postoji. I zbog toga smo jedni drugima zanimljivi.

Na proplanku iznad mjesta Breze zatječemo krdo konja. Tamnije i svjetlije smeđih, harlekinskih šara, bijelih, crnih. Noću, kada smo ih presreli uz cestu, izgledali su kao vranci. Na pamet mi pada seminar o Hegelu od prije dvadeset godina. Govorili smo o „noći u kojoj su sve krave crne“. Profesorica, rođena Amerikanka, izgovarala je slovo c kao s, što je uz malo mašte moglo raspravu zavesti u vedrijem smjeru jer smo odjednom govorili o „noći u kojoj su sve krave srne“.

U Brezama sjedimo u dvorištu bračnog para iz Crikvenice i pijemo kavu. Nastavljamo vijugati širokim putem, u jednom trenutku kofein nam prodrma razgovor. Smijemo se gradskom načinu pričanja usred planine. Oko nas su šume, na momente vlažnije, s mahovinom preko stijena, pa onda suhe, golih škrapa. Uz stazu su ostaci snijega sa utisnutim životinjskim kronikama medvjeđih šapa, konjskih kopita i elegantnijih papaka srna. Hodamo kao što dišemo, neprimjetno, kilometrima. Paralelno uz nas Krk se bliži svom kraju. Hodamo uz vjetrenjače na Vrataruši iznad Senja, pričamo o električnoj energiji i Don Quijoteu. Na suhoj zemlji su školski primjerci medvjeđih šapa. U kasno poslijepodne spuštamo se u Krivi put i susrećemo ostatak ekipe. Nismo novi ili drugačiji, provjetreni smo i bolji. Bolje verzije nas samih, razvezanih čvorova, rashodani, ne baš mirisni ali okupani Kvarnerom. Natrpani u auto kao u vremensku kapsulu, nosimo zgusnutu kvarnersku priču. Još ćemo nekoliko sati u njoj živjeti, a onda ćemo se prihvatiti onih starih, kompliciranijih.
​
I nakon tuširanja u kosi ostaje blagi miris logorske vatre. Zatvaram oči, ispod kapaka je plava boja. I raspuhani oblačići smijeha, raštrkani posvuda. Ispod jastuka diše rupa u stijeni. Svijet je zaista mali.

Jelena Lešaja 

Cijeli album: goo.gl/photos/giqnuhe5ksMbuRZz9