OKO SPLITA

29/11/2018

Terenac je zaustavio autobus na izlazu iz Splita. Na brzinu sam se sa svima pozdravila i ušla. Lica na sjedalima su buljila. Smjestila sam se na dno autobusa. Do mene je došao kondukter, Slavonac. „Vozač je zbog ovog zaustavljanja mogao dobiti otkaz. Znate?“ Par glava se okrenulo. Nisam izgledala kao netko tko svakodnevno presreće autobuse terencima. „Oprostite.“ Stisnula sam se uz prozor. Njuškala sam otvor jakne i procjenjivala mogu li je svući. U Zadru je izašlo pola putnika. Imala sam dva sica za sebe. Iza mene su vrlo glasno mladi Osječanin i policajac iz Knina prepričavali grozote iz života. Policajčeva kćerkica je drijemala uz njih. Narodni radio je preo dovoljno tiho da ti ulazi u podsvijest. Dečko ispred mene se mučio sa slušalicama. Na kraju je odustao i ištekao ih. Ugurao je mobitel u kapuljaču, ušuškao se i stisnuo play. Iz pokrivene glave su počele dopirati cajke. Skinula sam jaknu i zavezala je oko struka. Izula gojzerice. Sada je svatko na svoj način zagađivao prostor. Sklupčala sam se i zatvorila oči. Provela sam dva dana na stazama oko Splita ali u meni se nije vrtio krajobraz nego ljudi. U ušima mi je zvonio čas jedan čas drugi smijeh. Svatko je bio svemir za sebe. Ponavljala sam dokaz koji ide u prilog tome da je Isus Krist bio Dalmatinac, ispričao mi ga je jedan od domaćina staze. „Kao prvo, Isus je volio tri stvari koje voli svaki Dalmatinac: vino, ulje i ribu. Kao drugo, nije činio ništa, a kad je činio - činio je čuda.“

*

Unutarnji sat mi je lagao da je od jučerašnjeg jutra prošlo mjesec dana. Sredinom ožujka se iza šest već danilo. Subotnje jutro je bilo sočno, pomalo tmurno ali ništa ozbiljno. Suputnike sam poznavala dobro, na onaj način na koji poznaješ ljude s kojima puno pješačiš. Bez sile teže. Bili su dovoljno različiti da bi se moglo reći kako svatko od njih u putovanje unosi nešto svoje. Pokretačko. Stvaralačko. Razigrano. U jednom smo potezu došli do Velebita. I onda mu se divili cijelom duljinom. Parkirali smo kao nesmotreni turisti na zaustavnu traku i fotografirali Sveto brdo s bijelom kapom. U prvom planu fenomenalne fotografije je osvanula septička jama. Reći „skeptička jama“ bilo je dovoljno da bi se umrlo od smijeha.

Stali smo u Brodarici s pogledom na Zlarin. Na kavi nam se pridružila još jedna planinarka. Oko sebe je širila onu toplu i staloženu žensku ljepotu. Bavila se izradom nakita. Danas joj je bio rođendan. Nije mogla dalje s nama ali smo obećali predati njene pispaje ekipi na Klisu. Odšetala sam do obale. Između Zadra i Šibenika plićaci su mi se činili beskonačnima. Bila sam navikla na razdivljanu obalu, načičkanu grižama, a ovdašnja se nekako posebno mirno ispružila. Obgrlila je more kao da je jezero.

Nastavili smo prema Splitu. Dalmacija nas je uvlačila u sebe. U Zagrebu je početak proljeća izgledao kao da snenoj prirodi netko ispod popluna škaklja stopala. Ovdje je proljeće već bilo posve otkriveno. Bez stida se grijalo na suncu, vjetrilo, pupalo, popraćeno povicima, zvukovima motornih pila, kuckanjem, zujanjem buba. Ustajao vonj vlage izlazio je iz zakutaka, podsjećao je na stare bačve i trulo pluto, i bježao pred mirisom tople zemlje i svježe boje.

Kao maloj mi nikako nije bilo jasno kako su to Hrvati došli na more. Zamišljala sam ih kako su se dočepali Klisa i provirili prema Splitu, radosno kličući Šolti i Braču. Nisam htjela takve Hrvate. Uzbuđenu brkatu ekskurziju koja po prvi puta vidi more i ne zna dobro plivati niti roniti. Smjer stvaranja jednog naroda trebao je biti obrnut. Trebali su prvo naučiti plivati, pecati, roniti i onda se preko planina uzverati prema unutrašnjosti. Split mi je izgledao kao vrelo, a ne kao nekakav sliv. Kao mjesto gdje krv žešće kola i hrani stavove koji izgaraju od beštimanja. Kao plodno tlo gdje se ideje gušće roje ali i vrlo brzo rasplinu, valjda od fjake, pa onda zažive iz čistog dišpeta.

U Klisu nas je čekala ekipa kojoj smo između ostalog nosili pecpale. O njima sam slušala mjesec dana „trebaš ih upoznati“. Stisnuli smo čvrsto ruke. Jedan od njih je imao izvitoperenu šaku. Unutra je bio jedan od ukupno tri metka, saznala sam poslije. Imao je i ledenoplavi pogled kojem ništa nije bilo strano. Ili nemoguće. Živio je ono što je mislio i osjećao. Drugi je vješto motao duhan u hodu, verući se uzbrdo i pridržavajući pritom štapove. Često bi poentirao ili zaokružio ono o čemu se govorilo jednom konstatacijom. Znao je prebaciti lopticu ozbiljne priče u smijeh. Treći je bio visok, požrtvovan i odmjeren. Rijedak spoj čovjeka na odgovornoj poziciji koji je suživljen s terenom. Bili su vrlo konkretni. Nisu puno naklapali. Iznosili su prijedloge oko staze i planova za narednih nekoliko dana. Gdje treba proći, koga sve upoznati, koga nazvati. Ništa se nije trebalo odgađati. „To ćemo usput.“ „Usput? Usput samo drača reste!“. Sjedili smo stisnuti na klupi terenca i drmusali se. Držala sam se kao da mi je sve normalno, šutke zainteresirana za temu. Zapravo sam iza sunčanih naočala pokušavala sakriti oduševljenje. Zaboravila sam da takvi ljudi postoje. Jasno isklesanih obrisa, lišeni onog urbanog sklizavog premaza. Kao u Blagu Sierra Madre. Ali bez motiva pohlepe. Poznavali su teren kao svoje dvorište. Prirodu su voljeli neusiljeno, na samorazumljiv način. Kombinatorikom su nas štitili od nepredvidljivosti pustolovine, činili je prohodnijom i lakšom. Time se otvorio prostor za drugačiji doživljaj staze. Bilo je jasno u kojoj je mjeri ona neraskidiva od podneblja i ljudi. Krajobraz nije bio samo splet poetskih prizora nego čvrsto isprepletena mreža životnih silnica.

Put nas je vodio ispod Klisa gdje su mještani pripremali nasade, cijepili voćke i osvježavali se bevandom. Jedan se postariji čovjek hladio kolom zero, kasnije nas je prestigao na traktorčiću. Starim udobnim putem od crkve sv. Ivana do crkve svetog Petra u Kučinama išli smo laganim korakom. Glavu sam okretala čas prema moru i Splitu, pa onda šarala pogledom preko kotline, Solinom i rijekom Jadro, prometnicama, postrojenjima i zaustavljala ga na Kliskoj tvrđavi. Grmovi brnistre bili su zelena slutnja budućeg žutog spektakla. Anatomski utabanim stazama se vjekovima vodilo stoku ili išlo u polje, u vinograd, u drugo selo, do kapelice. Vjerojatno se i vrludalo njima, u igri, razmišljanju, bijesu ili blesavoj sreći. Za izmet na koji smo nailazili sam isprva mislila da je tovarov. Nakon nekog vremena smo naišli na nekoliko ograđenih krava. Sve do početka devedesetih bilo ih je, kažu, puno više.

Preko kapelice zimskih svetaca, Fabijana i Sebastijana, započeli smo spuštanje u kotlinu Žrnovnice. Kapelica je sagrađena na mjestu gdje se jednom davno ljepotica zaražena kugom saplela u trnje i umrla. Kretala se kao i mi, od Kozjaka, preko Klisa, do podnožja Mosora i putem zavodila prolaznike svojom ljepotom i bolešću. Sveti Sebastijan bio je zaštitnik okuženih. Oko kapelice su stajali djevojački tanki čempresi. U svojim su čahurama čvrsto stezali sjeme koje je moglo prkositi pustoši nakon požara. Krajičkom oka bi tu i tamo pronašla koju šparogu. Žvakala sam ju u hodu, proljetno trpku, i slušala domaćine. Pričali su o ratnim strahotama na pustolovan način. U tome nije bilo nadmene patetike s kojom se rat inače prepričava neiskusnima. Hrabrost je bila reakcija na život, borbenost - refleks preživljavanja. Ono što je nakon rata u njima ostalo, nije bilo opasno niti bolesno. Gruba srčanost, koja u pravilu više vrijedi od zagrljaja mlake sućuti. I spremnost da se napravi apsolutno sve ako se u nešto vjeruje.

Kotlina je imala samo svoju rijeku. Od izvora do ušća bilo je nešto manje od 5 kilometara. U suton, koji je ovdje bio nevidljiv jer je sunce u procjepu stajalo samo za najviših dnevnih sati, stigli smo do mlina u Žrnovnici. Mlinar je odudarao od interijera, visok s bijelim šalom i naočalama. U brašnjavom polumraku, izgledao je kao umjetnik. Ne bi me začudilo vidjeti violončelo naslonjeno na jutene vreće. Po struci je bio meteorolog.

Voda je bila moćna zvučna kulisa. Svi smo se lagano derali. Pokušavala sam si zamisliti kako je onima koji uz nju svaku noć spavaju. Kada promjene lokaciju sigurno mogu čuti vlastiti puls, kao dok staviš čepove u uši. Šetali smo po svježoj travi. Na dnu polukruga su bile goleme ljuljačke. Trebalo se duuuuugo upirati kako bi se postigao makarkakav luk. Gledali smo ružičasto nebo kako u procjepu postaje sve ljubičastije. Usjeklina s malom spiljom i poluotočićem bila je povezana mostićem. Izgledalo je kao mjesto na kojem bi se trendseteri voljeli vjenčati. „I rastati“, nadodao je netko kroz brk. Na podestu je stajao hinduistički kipić. Dobronamjerni gost iz druge galaksije.

Svjetla uz rječicu su osvjetljavala šetnju. U lokalnom smo kafiću upoznali Profesora. Stasitog čovjeka koji je u sebi nosio puno slobode i zanesenosti te se nije dalo odrediti koliko mu je godina. Razmicao je rukom kosu i pričao slašću kazivača mitova. Ovo podneblje bilo je njegova glavna inspiracija. Snaga nategnutog trokuta između boginje Mokoš i bogova Peruna i Velesa ogledala se kroz prirodne elemente i u prostornim uporištima oko Poljičke planine. Njihova je vječna borba bila prikazana na reljefu mjesne crkve. Govorio je o Perunu, ispod čijeg smo brda sjedili, i njegovom oponentu Velesu i Sv. Juri koji je došao poslije. I o tome kako nema ničeg „lipšeg od ideje kojoj je došlo vrime.“

Dijelili smo golemu pizzu koja je imala okus delikatese, kako to već biva s običnim stvarima kada ti je lijepo. Pričalo se o lovu na jegulje kojih je ovdje bilo. Jedna od tehnika bila je ona s glistama i kišobranom. Nasamarenu proždrljivu jegulju trebalo je brzo prebaciti u kanticu. I onda odložiti u izokrenuti otvoreni kišobran kako ne bi pobjegla. Ovaj konkavni dodatak priči bio je zbunjujući. Kao da je izašao iz Baltazarovog labosa.

Ispred lokala, večer je bila tiha unatoč zaglušujućoj vodi. Iznad mostića je kružio šišmiš. U ždrijelu Žrnovnice nije bilo zvijezda. Gledali smo bijele stisnute pupove u granama.

Idućeg jutra projurili smo pored Zmijskog kamena o kojem je sinoć govorio Profesor. Kamen je trebao predstavljati završetak zmijinog trupla iz čije razbijene glave teče voda. Kroz uski prozor terenca bio je samo dislocirana gromada. Uspon na Perun odnosno Poljičku planinu, presjekli smo u prvom dijelu. Posjedali smo u mali gaj gdje su grane na stablima stajale kao miške na koje se moglo uzverati bez imalo spretnosti. Tu smo popričali kratko, iskreno i mudro. I presjekli baš tamo gdje inače druženje poprima ispovjedni ton i postaje divanjenje. Nastavili smo prema Sv. Juri. Gledali penjače koji su na Perunskoj stijeni radili bivak. Ispod nas je bio Stobreč. Na nekim dijelovima staza je pretvorena u improvizirane stepenice. Negdje je još svjež cement izazivao da se po njemu piše. U kutovima su rasli ljubičasti zvončići. Oko kapelice Sv. Jure su se skupili ljudi s naramcima šparoga. Telefonirali su ukućanima u kotlini. Jedni druge povećavali su mobitelima i mahali majicama. Sjetila sam se kako inače u stubištu zgrade ljudi spuštena pogleda šutke prolaze jedni kraj drugih.

A Žrnovnica je s Peruna izgledala kao linija života posred dlana, na sjeveru uokvirena Mosorom s obroncima, na zapadu Drognjušem. Pratili smo sitne linije staza kojima smo prošli dan ranije, dijelovi obronaka bili su brončani od nedavnog požara. Kao i krš ispod Peruna. Prelazili smo hrbat brda. Da smo išli u obrnutom smjeru, od Vršine prema Perunskom, u jednom trenutku bi, prema Radoslavu Katičiću, ugledali prizor koji pokazuje božji trijem iznad kojeg Perun ima svoje dvore. Na drugom dijelu grebena, na Vršini, uz još jednu crkvicu posvećenu Sv. Juri, nalazio se kameni stol sa stolicama za dvanaest apostola. Nas je bilo šest. Sunce je stajalo u zenitu i radilo trokut s kršem i morem. Ispružila sam se između kamena i trave. Pogled sam odmarala na daljini. Misli, u pričama i smijehu. Godina je prelazila iz nevidljivog nereda, snovitog nemira hladovine, u svjetlo. Stvaranje je za prirodu bilo veliko pospremanje. Više se ništa nije dalo sakriti. Sve su silnice radile punom parom, sklad je trebao veliku orkestraciju proljeća.

Spustili smo se u mjesta na obroncima Poljičke planine, u djedovinu ilirskih plemena Delmata i Pituntina, kroz Podstranu do Jesenice i Zeljevića. Zbog Brača, koji je preko puta bio obasjan bijelom svjetlošću, i prolaznika koji su u šetnji probavljali nedjeljni ručak, činilo se kao da je blagdan. Stare vile i ladanjske kuće pripremalo se za turističku sezonu. Mnoge su u dvorištima imale bazenčiće s pogledom na more. Kao stol za stolni nogomet posred Poljuda. Na drugim je mjestima drača zaposjela dvorišta i zidove, nitko nije mario za Trnoružice i njihova imovinsko-pravna pitanja. Na malom su ranču tovari šutjeli u podnošljivoj simbiozi s patuljastim crnim svinjama. U stijeni je bila Turska peć i nešto dalje Ponistrice, spilje u kojima su pronađeni ostaci iz starijeg neolitika. Zbog zazidanih otvora s procjepima izgledale su kao kulise. Kamen se brzo hladio. Sjeli smo na drvene klupe. Naši su domaćini voljeli postavljati “pokućstvo”, sitni i krupni inventar staza. Postavljali su i planinarske nekretnine, popravljali, brinuli, osiguravali, spašavali. Za njih je reći hop pa skočiti bilo čisto gubljenje vremena. Stisnuli smo glave i na mobitelu gledali slike ferate koju su upravo postavljali. Uz iskustvo i spremnost, bilo je tu zdrave ludosti i prkosa. Iza svega je ipak stajala ljubav. Prema prirodi odnosno čovjeku.

I onda je stigao terenac koji me u ispresijecanoj potjeri iskrcao na autobus za Zagreb. Ostali će nastaviti spajati i snimati trag prema jugu.

Jelena Lešaja