U središtu VELEBITA

Troje nas se iskrcalo na Alanu, dok je dvoje nastavilo autom prema Baškim Oštarijama. Ispred planinarske kude nije bilo nikoga. Prošlo je gotovo dvadeset godina otkada sam ovdje bila. Tada u jednoj posve drugačijoj trojci. U međuvremenu sam Velebitu prilazila s raznih strana ali Alan mi je izmicao. Fotografije iz onog vremena svjedoče o hodanju Velebitom u ofucanim najkicama i vojničkim hlačama, s cigaretama i naherenim ruksacima. S dvadeset godina su nam ozbiljni planinari bili silno smiješni. Pogotovo oni pod punom opremom. Za neke nam se činilo da Velebit doživljavaju kao svoje dvorište. Hodanje kao posao. Sve što bi im u žaru otkrivanja staze prepričali, primali su strpljivo i s dosadom. Kao što se u uredu odsutna lica svako jutro sluša kolegine putešestvije do posla. Tada smo na Alanu spavali nekoliko nodi. Po povratku s Kozjaka smo nedaleko kude naletjeli na Čeha. Taj nas se dojmio. Žilav i okretan, minimalistički tip pustolova. „Što da radim tjedan dana na plaži?“ Zavapio je. Ostavio je familiju na kupanju u Crikvenici i krenuo sam put Velebita. Osim šatorskog krila nije nosio gotovo ništa: malo vode, čokolade i travu. Puno trave koju je nesebično pušio kada je pao mrak. Tu sam večer digla pogled prema zvijezdama i više nije bilo povratka. Nisam mogla pognuti glavu i odvojiti oči od svoda. Suze su nam tekle od smijeha. Čeha u jutro više nije bilo, a mi smo se satima vukli prema Rossijevoj kolibi. Izmislili smo novo planinarsko pravilo: „Nakon druženja s Čehom: 15 minuta hodanja i 45 odmora.“ Sreli smo putem i svedenika iz prijateljevog kraja, s dvjema časnama- planinarkama.

Sada sam stajala usredotočena i pod punom opremom: gojzerice, štapovi, planinarski ruksak i
brzosušeda odjeda. Stara ja, odnosno mlada ja koja nije mogla spustiti glavu zbog nodnog neba, rugala mi se s istog mjesta kroz godine koje su nas dijelile. Nakon petnaest minuta veselog hoda počelo je
kapati. Zavukli smo se u šumarak i čekali. Onda je krenulo pljuštati. Grlila sam drvo dok mi se brzosušeda odjeda natapala vodom. Prijatelj je stajao na vratima šumarka i provjeravao oblake.
Pogledali smo se i glavama pokazali na drugog prijatelja. Čučao je ispod stijene i blago drijemao. Posao ga je naučio spavati i stojedi, priznao je. Imao je vilenjačku sposobnost da se tijelom i duhom kameleonski stopi s okruženjem. Uz nas je protrčao tip bez ruksaka, mokar do kože, s psidem koji ga je pratio u stopu. Jenjavalo je. Ptice su počele pjevuckati. Izvukli smo se iz šumarka i nastavili stazom. Uz udoline uokvirene vrhovima. Moglo bi se redi uz pašnjake, kada bi nešto na njima još uvijek paslo.

Prvih par sati u planini djeluje kao da gledaš dokumentarac koji ti oduzima dah. I onda neprimjetno sklizneš s onu stranu ekrana, u igrani film. Velebit je, kada se uz njega prolazilo žabljom perspektivom autoputa, izgledao monumentalno. Uđete li u njega, postaje vam jasno da ste stupili u krug mnogoljudne obitelji pune najrazličitijih karaktera i obličja. Premužideva staza ovdje je otvarala vidike prema Rabu i Pagu, Lošinju i Cresu u daljini. Za nama su još uvijek hodali oblaci. Svako malo bi zapomagali od ljepote. Što je krajobraz postajao spektakularniji to smo manje mogli artikulirati.
Prijateljeva psovka, puna udivljenja i posebnog tonaliteta, sjedala je najiskrenije. Otoci su bili goli u plavetnilu. Unutrašnjost Velebita prelijevala se između kamenih dijelova u svim nijansama zelene. No, ono što je najviše plijenilo bila je flora.

Početak lipnja razmetao se šarenim spektrom mirisnih minijatura, potenciranih nedavnim pljuskom. Grmovi ružičastih i bijelih divljih ruža, ružičaste glave čičaka, zvončidi i klinčidi, ljubičaste perunike, planinski ljiljani. I nešto nalik ljiljanu, za ne povjerovati sjajno, sočne narančaste boje, što je djelovalo plastično, kao iz ljetnog asortimana Offeritissime. U šumarcima, gdje je još s lišda kapalo, a tlo dulje ostajalo vlažno, koncentrat mirisne kupelji se pojačavao, dodatno osiguran poklopcem oblaka koji su

se polagano kretali nebom. Gledali smo se u čudu, blago spuštenih kapaka, omamljeni od svih aduta koje je Velebit bacao pred nas. Pri kraju jednog takvog dremljivog šumarka nas je iznenadio zvuk probušene gume na biciklu. Izlazio je iz poskoka, ustobočenog u obliku slova Z. Siktao je kontinuirano, par metara od nas, u zmijskom polutonu, kao da dugo prazni zrak iz beskonačnih pluda. Zatečen kao i mi, bio je neodoljivo lijep i opasan tako da je naše odmjeravanje trajalo pola minute.

U predahu iznad Radlovaca iz kojeg je dopirao rijedak i tanak zvuk, ležali smo zavaljeni između kamenja i trave. Pričali smo o Premužidu. Fascinirani ludom snagom ideje i njenom izvedbom.
Zamišljala sam s koliko se zloduha i vjetrenjača morao boriti zajedno sa svojim prijateljem Ivanom Krajačem. I koliko im je s druge strane snažnih i marljivih ljudi pomoglo provesti zamisao u djelo.
Prolaziti vršnim i najljepšim dijelom Velebita, bez puno muke, radi Premužideve staze mogao je gotovo svatko. Ali u kasnoproljetnu subotu, na planinarskom putu kojeg je dr. Poljak u svom vodiču označio najvišom ocjenom, bilo nas je troje. Na dvadesetak kilometara, između Alana i Skorpovca, gdje demo noditi, mimoišli smo se samo s onim mokrim trkačem i mladim parom stranaca. Nešto nije štimalo. Nije nam bilo jasno zašto staza zauzima blijedo (ako uopde i takvo?) mjesto među znamenitostima naše turističke ponude. Nismo se mogli sjetiti nosi li koja ulica ili trg u Zagrebu njeno ime. Postoji li osim nje same neki spomen onima koji su je gradili?

Nadomak Skorpovca su se nešto dublje u šumi, vrzmali divlji konji. Osim sporadičnog frktanja i njištanja, plijenila je njihova šutljivost. Naspram ljudi koji su uglavnom mljeli o nebitnom, a o bitnom šutjeli, vedina je sisavaca bila više-manje tiho i ispuštala zvukove koji su zaista nešto značili. Izuzev recimo pasa, koji su radi suživota s nama bili lakši na jeziku. Konji su nas primijetili i poredali se. Ne
kao krdo, nego kao ličnosti. Dva crna su istupila, smeđi sa bež grivom ih je propustio, čuvajudi iza leđa dva ždrijepca. Povukli smo se.

Do skloništa smo došli u predvečerje, u isti trenutak s prijateljima koji su prilazili iz kontra smjera s Baških Oštarija. Oboje je izgledalo nešto umornije i pustolovnije od nas iako su prešli manju kilometražu. Išli su stazom koja se penjala po brdima iznad Premužideve. U skloništu su gotovo svi
ležajevi bili ved rezervirani. Očekivala se grupa planinara koja pješači u jednom komadu sa Zavižana. Najavili su ih ljudi koji su ovdje ved sjedili dugo u dobrom raspoloženju. „Skoro svaki ima sa sobom litru u ruksaku,“ upozorili su nas. Potonula sam. Ovo se moglo pretvoriti u nod po lojtrici dol, pa po lojtrici gor. Kada su počeli kapati, ispalo je drugačije. Prijazni i umorni, nakon par zalogaja s vatre, zahrkali su redom prije nego što su dotakli krevete. Od nodnog neba se sjedam samo mjeseca koji je ulazio u fazu zaokruživanja i kavalirski me pratio do šumskog toaleta. Ležala sam ispod prozora, na klupi između rešoa, drugog kreveta i stola. Falilo mi je desetak centimetara pa sam spavala podvijenih koljena kao u kalupu. Usred nodi sam spuznula na pod i vratila se opet gore u san. S druge
strane prozora, tik do mene ali pod nebom, spavala su dvojica prijatelja. Ujutro sam promotrila policu s knjigama uz mlatilicu za muhe. Whitman, Faulkner, Cyrano de Bergerac, Meša Selimovid, Poe.
Hegelova Fenomenologija duha gnijezdila se između Dana Browna i Mirjane Krizmanid.

Dvojac je krenuo cvjetnom Premužidevom prema Alanu, a nas troje njihovim jučerašnjim tragom. Zbog spavanja u kalupu tijelo mi je bilo u stanju bonsaija. Počinjala je dobro poznata unutarnja borba. Osjedala sam dvije točke: kukove i kralješke po kojima je jahao ruksak. Trebalo je zagrabiti dublje u rezervoar, malodušje nije imalo pogonsku snagu. Oko sebe nisam gledala. Hodanje planinom može,
kao i pun mjesec, u čovjeku potencirati dobre i loše stvari. Najčešde se na početku puta, kao kod miješanja, podižu one loše. Sitni talog je lako izbaciti šutke. I onda nastupaju mir i zadovoljstvo

hodanja. Ovisno o duljini boravka i težini staze, talog se ponovno diže, ovog puta nešto gušdi. I taj se mulj u tišini ispušta. Postajemo bolji nego što smo bili na početku. Ponekad, kada to konstelacija dopušta, dizanje taloga se poklopi s nečim što nas iznenadi ili preplaši. Tada duboko iznutra mogu s lakodom ispasti hrđave veš mašine, ratkape i lonci. Nakon toga slijedi blaženstvo sebezaborava.
Zabavljena krodenjem volje, uspela sam se za prijateljima na Budakovo brdo.

Na Velebitu, u tom krugu mnogobrojne obitelji, možeš zavoljeti njezine članove na različite načine. Zavižan doživljavaš kao zaklon i voliš ga kao zaštitnika. Rožanske kukove voliš razigrano, kao kružok bratida i sestrični koji se ludo provode. Ogromnu usjeklinu ispod njih ne voliš ali ju uvažavaš kao pratetku otrovnog intelekta. Rossijeva koliba je djed u zapedku. Alan je ujo s kriglom pive. Južni Velebit je vatrena sekcija. Mala i Velika Paklenica, Vagansko i Sveto brdo. Disidenti, umjetnice i kockari. Šumovita unutrašnjost Srednjeg Velebita ostaje samozatajna, iako se baš njoj dogodio najljepši izdanak loze. Na Budakovom brdu se otvorio pogled u njeno središte. Malo lijevo i niže stršao je Bačid kuk. Prije nekoliko godina sam stajala na njemu, a sada sam ga gledala iskosa. Po načinu na koji se na njega penjalo, obliku grebena i pogledu koji se odatle nastavljao na velebitsku
kralježnicu nisam mogla zamisliti nešto savršenije od toga. Ne znam može li se osoba zaljubiti u brdo, ili još gore u kuk, ali bila sam dobrom putu.

U sedlu između Budakovog i Prikinutog brda bio je šumarak u kojem se miješao miris vrijeska i divljih ruža, zaklonjen od vjetra koji je češljao vrhove. Po sredini staze je bila stijena na koju se moglo udobno sjesti i iz nešto ravnopravnije perspektive motriti Bačid kuk. Vrh mu je provirivao iz gustog zelenila kao kamena irokeza. Čulo se zujanje i poneki ptičji komentar. Tigrasti leptiri vrzmali su se kao bešumni pantomimičari. Prijatelji su ved stajali na Prikinutom brdu. Požurila sam k njima, lišena taloga i hrđavih ratkapa koje su me pritezale ranije.

Unutrašnjost Velebita nas je bogato častila pa je bilo nepotrebno i pomalo nepristojno do sada
provirivati u susjedovo dvorište, na more i otoke. Na Visibabi su stijene bile posložene prema Pagu. Ova je terasa inače nudila jedan od čuvenih jadranskih sutona. Sada je jak vjetar raspuhivao sunce koje je stajalo u zenitu. Krajičkom oka sam kontrolirala laganog i aerodinamičnog prijatelja. Činilo mi se da bi mogao, prepusti li se naletu vjetra, otprhnuti bez pada, ravno u nebesa. Spustom po kamenoj Prpani, kojom smo prije par godina po mraku nabadali čeonim lampama, spojili smo se na
Premužidevu stazu. Ponovno gazedi po njoj, čovjek je zaista imao osjedaj autoputa. Kao da je u sebi gasio dodatne navigacijske lampice, upaljene za vrludanje po neujednačenom terenu stranputica. Usputno smo čupkali divlje jagode, još uvijek blago kiselkaste. U velikom luku, staza je s morske strane zavijala u unutrašnjost.

U svojem zagasitom srednjem dijelu, Velebit je imao koncentraciju rječitosti za koju nam je trebao prevoditelj. U šumarku nas je poklopila sparina. Sjeli smo u tišini, zapravo, izvalili se kao u dnevnom boravku. Hvatao me drijemež. Trebao mi je Indijanac koji razumije ovo tajno čvorište. U prvotnoj planinarskoj kombinaciji, onoj od prije dvadesetak godina, s nama je bio prijatelj iz Putičanja, sela u zaleđu Pirovca. Rastao je uz brdo Zibanogu, priče bake i djeda, uz mamu Međimurku, koja je bila dječji pjesnički laureat i oca koji je prodavao knjige. Uz ovce, purane, kokoši, vinograd. Slikao je precizne portrete. Po naravi je bio ugođen kao epski pjesnik, u onom najnarodnijem smislu, ukorijenjen u podneblje i ljude. Kada smo u našem prvom usponu na Dinaru nastojali što brže
postaviti šator jer se ved hvatao mrak, mirno je odbio predloženo mjesto. „Ne. Tu su vile kolo vodile.“ Poslušali smo ga bez pogovora. Bio je bliži nečemu što mi iz Dugava i centra Zagreba nismo shvadali.

Pomišljala sam na njega sada, u sredini Velebita. U gustom narativnom području, gdje su šutjele priče ljudske i planinske. Usjekline i Bačid kuk, dulibe i Ravni dabar s planinarskom kudom koja je nekod bio škola, staza prema Oštarijama uz ostatke zaseoka, pojilišta i stanova. Iza svega što je ovdje nestalo, ostali su zamršeni tihi repovi. A naš je prijatelj ved dugo živio u Beču, kraj autobusnog kolodvora.
Brinulo me hvata li još ovdašnju vilenjačku frekvenciju.

Širokim makadamom se ulazilo u prostrani amfiteatar, visoravan uokvirenu zadnjim nizom kukova. Kut gledanja koji smo zauzeli sa staze, zavaravao je. Stjenoviti hrptovi izgledali su manji i bliži.
Nekoliko ljudi u usponu na Kizu ispravilo je krivo postavljenu perspektivu. Prečica do Baških Oštarija vrludala je pašnjakom s razbacanim stijenama, preko potoka do prvih kuda i hostela ispred kojeg nas je čekao parkiran auto. Ušli smo u dvorište restorana neprilagođeni, velikim koracima. Prijatelja je planinarka prepoznala s facebooka. Zatim smo neko vrijeme šutke sjedili među krizmanicama u minicama i njihovim uzvanicima, potpuno nevidljivi zauzetim konobarima. Pokupili smo se
neposluženi ali sretni, s netaknutom šumskom opnom oko nas.

Dva prazna mjesta u autu privremeno smo popunili mladim profesorom tjelesnog i učiteljem skijanja iz Zermatta. Spustili smo se do obale i digli nazad do Alana, gdje smo trebali ukrcati naš dvojac iz
kontrasmjera. Oko planinarske kude su bila parkirana dva autobusa i vladala je primorsko-goranska varijanta atmosfere po lojtrici gor, pa po lojtrici dol. Iz mase su osim dvojca, izronila još tri lijepa i poznata lica koja su šetala Velebitom u alternativnom aranžmanu. U prijateljevom autu bili smo opet na sigurnom, zatvoreni u priču petorke vijugali smo cestom prema Lici. Kao šumska patrola, izmjenjivali smo dvostruke dojmove, iz smjera i kontrasmjera. Kod kude na Apatišanu je svatko
nabrao šaku mladih vrhova s borova.

Navečer sam izvagala sadržaj naših šaka. Ravno sto grama. I sa šederom ga zatvorila u teglu. Velebitski sirup protiv kašlja de do početka srpnja dozrijevati na prozorskoj dasci.

Jelena Lešaja

Cijeli album: https://goo.gl/photos/emZbpemi1Y8McaWy8